POSLIJE TOLIKO GODINA

Ako me sretneš,
pomalo nasmijanog,
nekom srećom obliven,
visoko podignutih očiju
i sa uzdahom sakriven...

Nećeš znati,
koliko su boljele godine,
usamljeni mjeseci
koji su bili tvoji,
Nećeš znati,
koliko su važni,
bili dani,
u precrtanim kalendarima,
Koliki je danak u ljubavi,
kada si ostavljen,
prepušten vjetrovima,
nesrećom okružen,
Zašto su zaludna ćutanja,
bijedni povici na sudbinu,
na što je čovjek spreman
kada prestane da se nada,
Nećeš znati,
što je bilo
sa dječakom,
sa ovim starcem,
sa njihovim godinama...

Nikada ti
neću reći...
Da si najskuplja
moja laž bila,
stid bez srama,
tuga u optuženim očima,
Očaj,
bez izlaza,
Da sam sahranio
svoju sreću,
pjevajući
posljednju labudovu pjesmu,
odavno,
i da Ljubavi
nikog više
nikad,
nisam nazvao,
Valjda,
vjerujući
u nešto pogrešno...

Ako me sretneš,
nekada,
možda to neću biti ja,
Možda me
nećeš prepoznati,
jer u mojim očima,
neće te biti više,
i na usnama
ime ću ti zaboraviti,
Namjerno...
i nikada me više
nemoj pitati,
da li si me volio,
barem malo,
Slagaću te,
vjeruj mi...

...gorki…